Povijesni pregled istraživanja flore i vegetacije Pelješca

Broj biljaka

Endemi, zaštićene i rijetke vrste hrvatske flore u Janjini i okolici

Neke zanimljive biljke hrvatske flore u Janjini i okolici

Pelješke orhideje

Strane - novopridošle vrste (Neofiti)

Vegetacija

Za one koji žele znati više:

-----------------------------------------

Foto album svih slika flore i vegetacije (posebna web stranica)

Povijesni pregled istraživanja flore i vegetacije Pelješca

Istraživanje biljnoga svijeta na Pelješcu ima razmjerno dugu povijest. Prve podatke o flori Pelješca nalazimo u radovima Roberta Visijanija Šibenčanina, sveučilišnog profesora i direktora Botaničkog vrta u Padovi. On je Pelješac posjetio u prvoj polovici 19. stoljeća i svoje rezultate istraživanja objavio u čuvenom djelu Flora Dalmatica (1842-1852). Roberto Visijani je tada za poluotok Pelješac zabilježio 50 različitih vrsta biljaka. Nakon njega, pa praktički sve do prve polovice 20. stoljeća, biljke se na Pelješcu ne istražuju. U prvoj polovici 20. stoljeća na Pelješac dolazi Dubrovačanin Lujo Adamović (1911, 1913), inače privatni docent na Sveučilištu u Beču i direktor tamošnjeg Botaničkog vrta. Poznavanju biljnoga svijeta na Pelješcu pridonijeli su kustos herbarija Haussknecht u Weimaru Josef Friedrich Nikolaus Bornmüller (1889), hrvatski botaničar, geograf i speleolog Dragutin Hirc (1903-1912), te mnogi drugi kao npr. Keller (1915), Morton (1916), austrijski botaničar Karl Heinz Rechinger fil. (1934), Hellmayr (1939/41) i Mailefer (1940).

U drugoj polovici 20. stoljeća svoj doprinos dali su akademik Stjepan Horvatić (1958), profesorica botanike na zagrebačkom sveučilištu Ljerka Marković (1964), te utemeljitelj i dugogodišnji voditelj botaničkog vrta na Lokrumu Lav Rajevski (1969). Svi su oni dali vrijedne su priloge u poznavanju, uglavnom flore, a u neznatnoj mjeri i vegetacije toga područja.

U posljednih tridesetak godina, flora i vegetacija na Pelješcu se intenzivno istražuje. Za poluotok se bilježe nove vrste, a što je još važnije – s Pelješca se opisuju i nove vrste za svjetsku znanost - što je, mogli bismo slobodno reći, san svakog biologa - botaničara. Poseban doprinos poznavanju flore i vegetacije toga područja dali su sveučilišni pofesori iz Zagreba: Sala Ungar, Ljerka Regula-Bevilacqua, te najviše Ivo Trinajstić - danas najbolji poznavatelj sredozemne flore u Hrvatskoj. U posljednih desetak godina pelješku floru kompletiraju botaničari Sanja Kovačić (Zagreb), Tatjana Lasić-Kapetanović (Sarajevo) i Nenad Jasprica (Dubrovnik).

Broj biljaka

U tablici 1. prikazan je broj biljnih vrsta na južnojadranskim otocima južnije od delte Neretve i na poluotoku Pelješcu. Najveći broj biljnih vrsta ima poluotok Pelješac, te veliki otoci Korčula i Mljet. Broj vrsta je u izravnoj vezi s površinom otoka/poluotoka, te najvećom nadmorskom visinom. Osim površine, značajan faktor koji određuje broj biljnih vrsta jest omjer između površine i dužine otoka/poluotoka.

Tablica 1. Broj biljnih vrsta na Pelješcu i južnojadranskim otocima.

Endemi, zaštićene i rijetke vrste hrvatske flore u Janjini i okolici

Endemične biljne vrste nisu nužno (iako mogu biti) vrlo rijetke i gotovo nepoznate širokom pučanstvu, kao što se obično misli – to su one vrste koje u svojem rasprostranjenju zauzimaju razmjerno mala i ograničena područja, ali na njima mogu biti vrlo česte i gotovo "obične" kao što su ljekovita kadulja, dalmatinski buhač, primorska mrižica ili dalmatinska perunika. U tablici 2 su prikazane ugrožene, rijetke i zaštićene biljne vrste na Pelješcu. Kao temelj za pregled ugroženih biljnih vrsta u Stonu i okolici poslužili su podaci iz Crvene knjige biljnih vrsta Republike Hrvatske (Šugar 1994). U cilju očuvanja i zaštite ugroženih i rijetkih biljnih i životinjskih vrsta mnoge su zemlje u zadnjih nekoliko desetljeća pristupile izradbi Crvenih knjiga. I sam naslov “Crvena knjiga” (crvena boja je znak opasnosti) opominje javnost na opasnost koja prijeti živom svijetu od neodgovorna čovjekova djelovanja prema zajedničkom dobru - prirodi, koju valja čuvati za sadašnje i buduće naraštaje. Namjera je javnosti skrenuti pozornost na štetnost nekontroliranog iskorištavanja prirode i na posljedice koje takvo djelovanje može imati.

Slične akcije su provedene širom svijeta te je u različitim zemljama objelodanjeno više sličnih djela, kao što su Britanska crvena kniga (1977), Ukrajinska crvena knjiga (1980), Crveni popis ugroženih austrijskih biljaka (1986), Slovenski popis ugroženih biljnih vrsta (1990) itd. Crvena knjiga biljnih vrsta RH sačinjena je po uzoru na “The IUCN Plant Red Data Book”, a obuhvatila je 226 vrsta biljaka, što čini nešto manje od 5% flore Hrvatske. Za svaku vrstu je određen status obzirom na stupanj njegove ugroženosti; izumrla (nestala), ugrožena, osjetljiva (ranjiva) i rijetka vrsta. Status pojedinoj vrsti određen je prema stupnju njezine ugroženosti na području Republike Hrvatske, a ne prema populaciji iste vrste koja može biti rasprostranjena i u drugim okolnim područjima. Za svaku vrstu, osim statusa, prikazana su njegova nalazišta, opisano stanište, biologija, brojnost u prirodi, uzroci izmjene brojnosti, poduzete zaštitne mjere te zaštitne mjere koje valja poduzeti. Na kraju opisa svake vrste prikazana je važnija literatura.

Podaci iz te knjige danas se smatraju već zastarijelim jer je objavljena prije deset godina, a u međuvremenu raspolažemo s novim znanstvenim saznanjima. Međutim, u skoro vrijeme izaći će iz tiska nova Crvena knjiga, tekstualno i grafički suvremenija.

Tablica 2. Pregled ugroženih (E), osjetljivih (V) i rijetkih (R) biljnih vrsta Janjine i okolice, prema “Crvenoj knjizi biljnih vrsta Republike Hrvatske”.

Neke zanimljive biljke hrvatske flore u Janjini i okolici

Dalmatinska perunika (Iris pseudopallida)

Iako nije uključena u Crvenu knjigu biljnih vrsta RH, dalmatinska perunika je je vrlo značajna biljka. To je, endemična vrsta hrvatskog primorja, opisana prvi put u znanosti na temelju primjeraka sakupljenih u Trsteniku na Pelješcu 1976. godine.

Dalmatinska perunika je višegodišnja biljka s debelim podankom (rizomom), stabljike, često razgranjne, su visine 0.6-1 m. U bazi stabljike nalazi se 3-5 sabljastih, mesnatih, listova dužine 22-42 cm i širine 1.4-2.6 cm, široki, uspravni, zašiljeni. Cvjetovi su krupni, ima ih 3-8, gotovo sjedeći, jednobojni, svijetlomodri. Plod je krupni tobolac koji je u zrelom stadiju slamnatožute boje, otvara se uzdužno s 3 zaklopca. Sjemenke dužine 5-6 mm i širine 4-5 mm su brojne, crvenosmeđe. Naseljava suhe kamenjarske travnjake od same obale mora pa sve do oko 600 m nadmorske visine. Zbog izuzetnih uzgojnih svojstava, vrlo često se sadi po vrtovima i parkovima.

Iako dalmatinska perunika pripada skupini biljaka koje zasad ne treba smatrati posebno ugroženima, i o njoj valja voditi računa jer uništavanjem staništa (građevno-komunalni zahvati, gradnja prometnica itd.) brojnost u prirodi može im se ipak lokalno smanjiti. Zato ćemo se i ubuduće diviti toj lijepoj biljci po pelješkim proplancima, ali je nećemo sabirati, kako bi je sačuvali i za buduće generacije.

Dubrovačka zečina (Centaurea ragusina)

Dubrovačka zečina je endemična biljka koja naseljava pukotine vapnenačkih stijena u kopnenom i otočnom području Dalmacije, često iznad same razine mora, (Konavoske stijene, škoji Mrkan i Bobara ispred Cavtata, Marijan iznad Splita, zidine Dioklecijanove palače u Splitu, Trpanj, otoci Hvar, Vis, Dugi otok). Temeljem Zakona o zaštiti prirode zaštićena je od 1969. godine na svim prirodnim nalazištima. Zakonsku zaštitu je potrebito dosljedno provoditi.

Modro lasinje (Moltkea petraea, sl. 1  sl. 2)

 Ilirsko-balkanska endemična je vrsta, raste na području srednje i južne Dalmacije. Naseljava pukotine vapnenačkih stijena i točila. Optimalne uvjete nalazi u mediteransko-montanom pojasu, na visinama između 300 i 900 metara nad morem. Temeljem Zakona o zaštiti prirode vrstu treba zaštititi na svim prirodnim nalazištima.

Divlji koromač (Portenschlagiella  ramosissima)

Višegodišnja, ilirsko-apeninska vrsta, najčešće raste u pukotinama okomitih stijena sjeverne ili sjeveroistočne ekspozicije, ponegdje na starim zidovima i gromačama. Vrsta je inače poznata iz viših područja, a na otocima Visu i Mljetu dolazi sasvim blizu morske obale (5-30 m n. m.). Razmnožava se sjemenom, ali rijetko cvate i donosi plod. Nakon dozrijevanja sjemena, biljka ugiba. Lijepa populacija te vrste razvijena je na okomitim stijenama u Kozjem ždrijelu.

Primorski slak (Calystegia  soldanella)

Vrsta se razvija samo na pjeskovitim obalama. U Hrvatskoj je poznata na nekoliko nalazišta, i to: Baška (otok Krk), Lopar (otok Rab), Lumbarda (otok Korčula), Saplunara (otok Mljet), Marčuleti (poluotok Pelješac). Na onim dijelovima obale koja se uređuju (Rab) brojnost se smanjuje. Uređivanjem i čišćenjem plaža vrsti prijeti istrebljenje, stoga bi poznata nalazišta trebalo isključiti iz takvog oblika održavanja plaža. Također, na tim mjestima trebalo bi onemogućiti eksploataciju obalnih pijesaka.

Primorski žilj (Pancratium  maritimum)

Rijetka i ugrožena vrsta rasprostranjena na poluotoku Pelješcu, otocima Visu, Biševu, Korčuli, Mljetu i Jakljanu. Naseljava pjeskovite morske obale. Biljka je vrlo dekorativna, cvjetovi su ugodna mirisa pa kupači često biljku prenose u vrtove. Dosada zaštitne mjere nisu poduzimane, pa bi vrstu trebalo zaštititi temeljem Zakona o zaštiti prirode na svim prirodnim nalazištima.

Dalmatinski crni bor (Pinus nigra subsp. dalmatica)

Rasprostranjen je na višim položajima otoka Brača i Hvara, poluotoka Pelješca [450-750(900) m n.m.] te na Biokovu [iznad 1000 m n.m.]. Šume dalmatinskog crnog bora imaju poseban značaj u estetsko-turističkom pogledu, te u pogledu zaštite zemljišta od erozije.

Kadulja (Salvia  officinalis)

Ilirsko-jadranska endemična biljka (rasprostranjena uz istočnu obalu Jadrana) Na sjeverozapadu ne prelazi rijeku Soču, a na jugoistoku spušta se gotovo do Otranta. Uglavnom se drži primorskih padina i obronaka, a pod utjecajem sredozemne klime dolinama jadranskih rijeka prodire razmjerno duboko u kopno. Pretežito naseljava kamenita, ekstremno degradirana staništa. Izuzetno je ljekovita vrsta.

Uskolisno zvonce (Edraianthus  tenuifolius, sl. 1, sl. 2)

Ilirsko-jadranska endemična biljka, naseljava mediteranske i submediteranske kamenjare na vapencima i dolomitima te pukotine vapnenačkih stijena. Vrlo je dekorativna vrsta.

Primorska ciklama (Cyclamen  repandum)

Osjetljiva vrsta mediteranskog područja, raširena duž jadranskog primorja: Istra, Hrvatsko primorje, Dalmacija - obala i otoci. Naseljava šume, makije i šikare. Cvjeta u proljeće. Izmjene u brojnosti nastale su zbog sabiranja cvjetova, a često i gomolja za presađivanje u vrtove gdje iskopavanjem oštećene biljke najčešće propadaju.

Napuljska ciklama (Cyclamen  neapolitanum)

Vrsta nema posebni status u flori Hrvatske. Razlikuje se od primorske ciklame jer se cvjetovi pojavljuju u jesen, a lista nakon cvatnje. Listovi su srcoliki i tupo nazubljeni. Vjenčić je blijedoružičast ili bijel s purpurnim mrljama u ždrijelu. Također, naseljava primorske vazdazelene šikare ili sjenovito-kamenita staništa.

Gola zečina (Centaurea  glaberrima)

Ilirsko-jadranska endemična biljka suhih travnjaka i kamenjarskih pašnjaka submediteranskog i mediteransko-montanog pojasa. Neki oblici te vrste ulaze u sastav vegetacije pukotina obalnih vapnenačkih stijena.

Drvenasta mlječika (Euphorbia dendroides)

Drvenasta mlječika, prema Crvenoj knjizi biljnih vrsta Republike Hrvatske, rijetka je vrsta hrvatske flore. Ona je jedini tipično drvenasti predstavnik roda Euphorbia (porodica Euphorbiaceae - mlječike) u flori Europe. To je listopadni grm koji naraste do 3 (-6) m visine. Krošnja joj je široka, a grane kratke i šibolike. Kora je smeđa do crvenosmeđa, a sadrži, kao i grančice, obilje mlječnog soka. Listovi su joj jednostavni, lancentasti, cjelovitog ruba te su gusto skupljeni na krajevima izbojaka. Cvjetovi se nalaze u cvatovima (cijatijima) koji se sastoje od jednog središnjeg ženskog cvijeta i oko njega više jednostavnih muških cvjetova. Plod te vrste je tobolac koji sadrži 2-6 ovalnih, tamnih i glatkih sjemenki. Razmnožava se sjemenom koje vjerojatno raznose ptice. Biljka lista početkom jeseni, cvjeta u zimi, a u proljeće odbacuje lišće pa je ljeti u bezlisnom stanju, što je izuzetno zanimljiv fenomen za naše zemljopisne i klimatske prilike. Takav vegetacijski ritam značajan je za neke vrste koje žive u polupustinjskim dijelovima sjeverne Afrike, gdje je suša (a ne hladnoća) uzrok prekida vegetacije.

Drvenasta mlječika, tipični indikator tople i suhe (aridne) klime, ima u Sredozemlju razmjerno široki areal (sredozemna obala Francuske, zapadna i južna obala Italije, sjeverna Afrika, Grčka, Turska). Jadranski ogranak areala te vrste sastoji se od dva, međusobno izolirana, dijela: zapadnojadranski (Monte Conero na sjeveru do poluotoka Salento u Otrantskim vratima) i istočnojadranski (od Dugog otoka na sjeveru do Budve na jugu). Istočnojadranske populacije nalazimo na vrletnim i strmim obroncima pretežno južne ekspozicije, u podnožju stijena ili u pukotinama, često obalnih, stijena najtoplijeg dijela dalmatinskog primroja. Optimum razvoja postiže na otoku Palagruži. Tamo, ali i na još nekim drugim lokalitetima (o. Jabuka, Pelješac, Slano, Dubrovnik, Čilipi) izgrađuje posebnu biljnu zajednicu s dviljom maslinom (as. Oleo-Euphorbietum dendroides) razvijenu u obliku guste i neprohodne makije. U drugim dijelovima istočnojadranskog primorja drvenasta mlječika najčešće ulazi u sastav vegetacije stijena zajedno s drugim vrstama: dubrovačkom zečinom (Centaurea ragusina), modrim lasinjem (Moltkea petraea) i dr.

Kako biljka obrašćuje staništa koja su izvan dohvata ljudskih aktivnosti, dosada nisu primjećene izmjene brojnosti te vrste. Vrstu bi trebalo zaštititi u smislu nadziranja nalazišta koja bi potencijalno mogla biti zanimljiva za ljudsku uporabu (npr. kamenolomi i sl.). Posebno naglašavamo mogućnost uvođenja te vrste u uzgoj u tzv. zimske vrtove ili druge slične zaštićene prostore obzirom da cvjeta upravo zimi, a ima vrlo dekorativan habitus.

Pelješke  orhideje

U primorskom dijelu Hrvatske najbogatiju orhidejsku floru imaju planina Velebit i naši mnogobrojini otoci, od kojih se posebno ističu Korčula, Hvar i Vis, a zatim poluotok Pelješac. Na Pelješcu se nalazi 30 vrsta orhideja na oko 70 glavnih nalazišta. Prema veličini populacija i načinu rasprostranjenosti najveći broj orhideja u Hrvatskoj pripada lokalno rijetkim vrstama. Među njima razlikujemo i takve oblike koji su prisutni u vrlo malom broju jedinki, kao što je kokica ose listarice, čije je nalazište 1998. godine otkriveno na Pelješcu kod mjesta Zabrđe. Na području oko Janjine nađeno je nešto više od 15 vrsta orhideja, najčešće u maslinicima i na suhim kamenjarama, a manji broj vrsta je rasprostranjen u borovim šumama.

Raznolikim utjecajem čovjeka ugrožena su ili se sužavaju i uništavaju brojna njihova staništa. Posebno su ugrožene vrste koje rastu na vlažnim i močvarnim staništima bez obzira na podneblje, jer isušivanjem i regulacijom vodotoka takvih biotopa ima sve manje. Zapostavljanjem i napuštanjem tradicionalnog poljodjeljstva koje pogoduje prisutnosti orhideja, znatan dio površina se mijenja u šikare i šume sa znatnom redukcijom broja vrsta. Zakonom o zaštiti prirode iz 1994. u Hrvatskoj je zaštićeno osam vrsta orhideja, od čega dvije rastu i na poluotoku Pelješcu.

Sl. - Cvijet kokice ose listarice, vrlo rijetke domaće vrste orhideje, iz Zabrđa (Pelješac) (snimio R. Kranjčev).

Sl.- Populacije nekih vrsta orhideja na Pelješcu su brojne.

Strane - novopridošle vrste (Neofiti)

Broj biljnih vrsta nekog područja znatno se povećava antropogenim utjecajima. Ti su utjecaji u Janjini i okolici vrlo dugotrajni i raznoliki. Rezultat su brojne antropokorne biljne vrste, najčešće šire rasprostranjenosti, a koje su se tu posve udomačile. Te su biljke grupirane i posebno imenovane prema vremenu u kojem su pristizale u Europu, ali i posebno u naše krajeve. Neofiti su biljke koje su u Europu i u naše krajeve prispjele poslije otkrića Amerike, a neke od njih su u Hrvatskoj flori poznate tek u novije doba. U flori Pelješca to su sljedeće vrste Eleusine trystachya, Bidens subaltenans, Datura inoxia i druge.

Posebno je zanimljiv prvi hrvatski nalaz južnoameričke vrste Eleusine tristachya u jesen 1998. godine, uz cestu između Stona i Hodilja (sl. 20). To je ujedno i prvi nalaz te vrste u flori čitavog Balkanskog poluotoka. Ista vrsta je nešto kasnije nađena i u okolici Makarske, pa se može s visokim stupnjem vjerojatnosti zaključiti da je u Hrvatsku unijeta nedavno kroz različite UN misije.

Iako neofiti povećavaju biološku raznolikost svakoga područja, ipak treba biti oprezan: ponekad su to vrlo agresivne vrste koje su u stanju potisnuti autoktone biljke sa svojih staništa i u čistim sastojinama obrasti neko područje. Jedna od takvih je i pajasen (lok. “smrdejan”) (Ailanthus altissima), drvenasta vrsta prvobitno sađena u uresne svrhe, koja se “odmetnula” u sastav (degradirane) prirodne vegetacije. Nevjerojatna je prilagodljivost pajasena: raste na svakom tlu, na antropogenim i ruderalnim staništima od same zone prskanja valova pa do brdovitih krajeva, otporan je na sve klimatske čimbenike, smog i svakovrsno gradsko onečišćenje, raste vrlo brzo, a jakim korjenovim sustavom u stanju je rastakati stijene.

Sl. - Eleuzina (Eleusine trystachya), nova vrsta na Balkanskom poluotoku, prvi put nadjena na Pelješcu.

Vegetacija

Današnja flora i vegetacija privremeno je član dugog povijesnog razvoja Zemlje. Florsitčke i vegetacijske značajke nekog područja rezultat su djelovanja niza abiotskih i biotskih čimebnika, koji u međusobnoj interakciji stvaraju odgovarajuće uvjete staništa ili biotop. Ograničimo li se prvenstveno na područje Janjine, mogli bismo kao najvažnije abiotske čimbenike istaknuti zemljopisni položaj, geomorfologiju, sastav stijena, te recentne klimatske prilike, a od biotskih čovjekove (antropogene) utjecaje.

Naravno da klimatski uvjeti slični današnjim nisu uvijek vladali u tom području. Prisjetimo se samo zadnjeg ledenog doba koje je počelo prije oko 20 tisuća godina i završilo prije oko 12 tisuća godina. Iako u to doba ovo područje nije bilo zaleđeno (granica leda bila je na 1.200 m nadmorske visine), glacijalna klima djelovala je i izvan zaleđenih površina porazno na vegetaciju. Ljetna temperatura bila je za 8-10°C niža od današnje. Danas se temeljem tzv. polen-dijagrama (sondiranjem naslaga u tlu) može ustanoviti i rekonstruirati povijesni razvitak vegetacije. Tako je u zadnje ledeno doba, slično kao i drugi dijelovi dalmatinskih otoka, Pelješac bio bez šumskog pokrova, obrastao uglavnom travnjacima. Razvoj šumske vegetacije počinje s listopadnim vrstama (hrast, lijeska, joha), s početkom pred oko 9 tisuća godina. Pred nekih 7.600 godina počinje se razvijati vazdazelena vegetacija (smrč, zelenika), dok se česvina počinje razvijati pred od oko 6.300 godina. Smatra se da su alepski bor, danas najčešču vrstu uz Jadransku obalu, unijeli Grci kolonizacijom toga područja pred oko 4.000 godina.

Sl. -  Kamenjara nedaleko od Janjine.

Sl. -. Livada košanica u Janjinskom polju.

Sl. -. S ekološkog aspekta posebno su vrijedne” livade” grmolike caklenjače u Sutvidu.

Za one koji žele znati više:

ADAMOVIĆ, L., 1888: Gradja za floru Dubrovačku. Glas. Hrv. Naravoslovnog društva 1, 161-216.
ADAMOVIĆ, L., 1911: Die Pflanzenwelt Dalmatiens. Leipzig.
ADAMOVIĆ, L., 1913: Vegationsbilder aus Dalmatien. 7. Reihe Heft 4 und 10. Reihe, Heft 7 und 8.
BERTOVIĆ, S., 1975: Prilog poznavanju odnosa klime i vegetacije u Hrvatskoj. Prir. istr. JAZU 41, Acta biol. 7/2. Zagreb.
CARIĆ, M., JASPRICA, N., KRŠINIĆ, F., 2000: Kamenica u Malostonskom zaljevu. Dubrovnik 1-2, 217-226.
HAYEK, A., 1927-1933: Prodromus florae Peninsulae Balcanicae, 1-3, Berlin-Dahlem.
HELLMAYR, C. E., 1939-1941: Notes sur quelques Orchidees de l'Adriatique. Candollea 8, 151-172.
HIRC, D., 1903-1912: Revizija hrvatske flore. Rad jugosl. Akad. 155-190. Zagreb.
HORVATIĆ, S., 1958: Tipološko raščlanjenje primorske vegetacije gariga i borovih šuma. Acta Bot. Croat. 17, 7-98.
JASPRICA, N., 1991: Petteria ramentacea (Sieber) u flori Dubrovačkog primorja i otoka. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka 3, 195-209.
JASPRICA, N. (ur.), 1998: Popis flore Pelješca. Studija. Ministarstvo obnove i graditeljstva RH.
JASPRICA, N., 1998: Najugroženije biljke pješčanih sprudova. Fondeko Svijet 5, 40.
JASPRICA, N. (ur.), 1999: Mogućnost revitalizacije opožarenih područja Konavala, Pelješca i Korčule. Studija. Ministarstvo obnove i graditeljstva RH.
JASPRICA, N., 2001: Selidba biljaka kroz stoljeća. Fondeko Svijet 9, 44-45.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ, S., 1997a: Vascular flora of the central part of Pelješac peninsula. Nat. Croat. 6, 381-407.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ, S., 1997b: Flora šire okolice Malostonskog zaljeva. Zbornik Dubrovačkog primorja i otoka 6, 241-262.
JASPRICA, N., CARIĆ, M., 1999: Posidonija (Posidonia oceanica) - najčešća morska cvjetnica u Jadranu. Okoliš 92, 38.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ, S., 2000: Florističke i vegetacijske značajke Stona i okolice. Dubrovnik (Matica hrvatska) 1-2, 199-214.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ. S., 2000: Dvije rijetke biljke hrvatske flore na poluotoku Pelješcu. Priroda 871, 33-34.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ, S., 2001: Botaničar Lujo Adamović (1864-1935). Prirodoslovlje 1,45-62.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ, S., 2001: Borovi našeg priobalja (2). Alepski i brucijski bor. Hrvatska vodoprivreda 100, 45-46.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ, S., 2001: Borovi našeg priobalja (3). Pitomi bor, pinija ili pinjol. Hrvatska vodoprivreda 102, 47.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ, S., 2002: Koliko je biljnih vrsta na dubrovačkim otocima? Dubrovnik (Matica hrvatska) 1-2, 409-415.
JASPRICA, N., KOVAČIĆ, S., 2003: Diversity of plant communities on the Pelješac Peninsula. The Proceedings of the Third Balkan Botanical Congress, Sarajevo, May 18-23, 2003.
JOVANČEVIĆ, M., 1972: Horologija šumskog drveća i grmlja u Dubrovačkom kraju. Anali za šumarstvo 4, JAZU, 1-204.
JOVANČEVIĆ, M., 1974: Ekologija šumskog drveća i grmlja u Dubrovačkom kraju. Anali za šumarstvo 5, JAZU, 1-224.
KELLER, L., 1915: Beitrag zur Inselflora Dalmatiens. Magyar Bot. Lapok 14, 2-51.
KOCH, F., 1932: Prilog poznavanju geološke izgradnje Korčule i Pelješca. Vesnik Geološkog instituta (Beograd) 12, 287-294.
KOVAČIĆ, S., JASPRICA, N., LASIĆ, T., 2000: Contribution to the vascular flora of the Pelješac peninsula (Southern Adriatic, Croatia). Acta Bot. Croat. 59, 411-420.
KOVAČIĆ, S., JASPRICA, N., 2001: Primorski borovi (1). Hrvatska vodoprivreda 99, 52-53.
KOVAČIĆ, S., JASPRICA, N., RUŠČIĆ, M., 2001. Florstic characteristics of Phoenician juniper macchia (ass. Pistacio lentisci-Juniperetum phoeniceae Trinajstić 1987) in Central and Southern Dalmatia (Croatia). Nat. Croat. 10, 71-81.
KOVAČIĆ, S., JASPRICA, N., 2002. Endemične, rijetke i ugrožene biljke na dubrovačkim otocima. Dubrovnik (Matica hrvatska) 1-2, 416-422.
KRANJČEV, R., 1999: Hrvatske orhideje fotografija. Muzej grada Koprivnice i Galerija Koprivnica.
MAILLEFER, A., 1940: Herborisations pendant une croisere dans l'Adriatique et autour de la Grece en 1938. Bull. Soc. Vaudoise Sci. nat 61, 1-12.
MARKOVIĆ, LJ., 1964: Fitocenološka istraživanja ruderalne vegetacije u Hrvatskoj. PhD-Thesis. University of Zagreb.
MORTON, F., 1916: Beitrage zur Kenntnis der Flora von Süddalmatien. Österr. Bot. Zeitschr. 66, 263-266.
RAJEVSKI, L., 1969: Prilog poznavanju flore južnodalmatinskog primorja. Acta Bot. Croat. 28, 459-465.
RAUŠ, Đ., 1981: Vegetacijske značajke uže okolice Malostonskog zaljeva. Zbornik radova Savjetovanja “Malostonski zaljev prirodna podloga i društevno valoriziranje”, Dubrovnik, 12-14. 11. 1981., 27-40.
RECHINGER fil., K., 1934: Zur Kenntnis der Flora der Halbinsel Pelješac (Sabbioncello) und einiger Inseln des jugoslawischen Adriagebietes (Dalmatien). Magyar Bot. Lapok 33, 24-42.
REGULA-BEVILACQUA, LJ., UNGAR, S., 1971: Prilog flori poluotoka Pelješca. Acta Bot. Croat. 30, 147-151.
ŠUGAR, I. (ur.), 1994: Crvena knjiga biljnih vrsta Republike Hrvatske. Ministarstvo graditeljstva i zaštite okoliša, Zavod za zaštitu prirode. Zagreb.
TRINAJSTIĆ, I., 1975: Kronološka klasifikacija antropokora s osvrtom na helenopaleofite jadranskog primorja Jugoslavije. Biosistematika 1, 79-85.
TRINAJSTIĆ, I., 1976: Bietrag zur Taxonomie des Iris pallida komplex. Biosistematika 2, 67-78.
TRINAJSTIĆ, I., 1979: Prilog poznavanju ruderalne vegetacije Hrvatskog primorja. Fragm. Herbol. Jugosl. 7, 63-67.
TRINAJSTIĆ, I., 1986: Fitogeografsko raščlanjenje šumske vegetacije istočnojadranskog primorja sredozemnog područja - polazna osnovica u organizaciji gospodarenja mediteranskim šumama. Glas. Šum. Pokuse, Poseb. izd. 2, 53-67.
TRINAJSTIĆ, I., JASPRICA, N., 1998: Vegetation of the class Ammophiletea Br.-Bl. et R. Tx. 1943 in the southern part of the Croatian Littoral (Dalmatia). Nat. Croat. 7, 79-83.
TRINAJSTIĆ, I., JASPRICA, N., 1998b: Eleusine tristachya (Lam.) Lam. (Poaceae) - newcomer in the Croatian flora. Acta Bot. Croat. 57, 89-94.
UNGAR, S., 1972: Novi prilog flori poluotoka Pelješca. Acta Bot. Croat. 31, 217-220.
VISIANI, R., 1842-1852: Flora Dalmatica, 1-3. Lipsiae.